Poreč

Analizom arheoloških ostataka dokazano je da je područje današnjeg grada nastanjeno još od željeznog doba. Arheolozi pretpostavljaju da je Poreč tada bio malo predrimsko naselje na poluotoku. 2. st. pr.Kr. donosi mnoge povijesne promjene zbog prodora Rimljana, čijim dolaskom sam grad Poreč, ali i cijela Istra proživljava postupni proces romanizacije i urbanizacije. Grad Poreč se prvi put spominje u pisanom izvoru Plinija Starijeg (1. st.) te ga se spominje kao oppidum civium Romanorum, a već je u prvoj polovici 1. st., za vrijeme vladavine cara Tiberija ili Kaligule postao kolonija Colonia Iulia Parentium (imala je sva prava i slobode). Kao svaki rimski grad-kolonija i Poreč je podijeljen pravilnom mrežom većih i manjih uličica koje su, prateći pravilni urbanistički raspored, činile gotovo jednake dijelove koji su se nastavljali i izvan zidina grada. Poreč je od razdoblja antike pa do danas zadržao taj urbanistički raspored: prostor grada je podijeljen na pravilne pravokutnike (insulae) približno istih veličina. Glavna ulica, Decumanus maximus, pruža se u smjeru istok-zapad, a pod pravim kutem na nju Cardo maximus, druga glavna ulica, pruža se u smjeru sjever-jug. Glavno mjesto susretanja i središte života bilo je na forumu, današnjem trgu.

U razdoblju antike grad Poreč bio je važna pomorska luka, no stanovništvo nije u potpunosti ovisilo o moru. Najveće prihode imali su od lokalnog prometa, pošto je grad bio tranzitno pristanište na putu do Akvileje, tada gospodarski najvažnijeg i najmoćnijeg središta. Kako je grad Poreč bio važna kolonija s iznimnim ekonomskim i vojnim karakteristikama bilo je potrebno osigurati grad zidinama. Nažalost, antičke zidine ostale su slabo očuvane i uglavnom se nalaze na sjevernoj strani grada.

Nakon dva stoljeća rimske vlasti dolazi do velike krize koja u konačnici vodi do propadanja grada, a u istom periodu počinje se širiti kršćanstvo. Danas je grad poznat po mučeniku i zaštitniku Svetom Mauru i Eufrazijevoj bazilici, crkvi ranobizantske umjetnosti izgrađene tijekom 6. st. Naime, nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva Istra je ostala administrativno vezana uz Italiju, međutim krajem 5. st. počinje pripadati Istočno-gotskoj državi, a 539. godine postaje integralni dio Bizantskog Carstva pod vlašću cara Justinijana, iz kojeg perioda i potječe spomenuta bazilika.

Krajem 6. st. dolazi do nastanka Ravenskog Egzarhata, središta bizantske moći u Italiji, kojeg Istra postaje važan dio sve do prodora Langobarda u Ravennu 751. godine. Langobardskoj državi Istra će pripadati kratkih dvadesetak godina, nakon čega se opet vraća pod vlast Bizanta, da bi krajem 8. st. vlast na tom području pripala Francima. Zahvaljujući upravo Francima dolazi do uspostavljanja feudalizma koji će svoj konačni oblik poprimiti u 12. st. do kad će posjed u Istri pripadati raznim vlasnicima, od crkve do bogatih feudalaca. Za vrijeme vladavine franačke države, odnosno Njemačkog Carstva, istarski gradovi na obali razvijaju lokalne samouprave – komune. Poreč je komunom postao 1194. godine.

Razvoj grada Poreča, ali i ostalih istarskih gradova, počinje rano ovisiti o mletačkoj vlasti koja se postavila kao zaštitnik spomenutih komuna. Poreč je prvi istarski grad koji se svojevoljno predaje Mlecima 1267. godine, a zbog svoje višegodišnje urbane tradicije i tradicije sjedišta biskupije dobiva status grada (città) na čelu s mletačkim podestatom.

U drugoj polovici 13. st. i prvoj polovici 14. st. dolazi do intenzivne izgradnje i prvih većih radova na antičkim gradskim zidinama. Grade se brojne romaničke zgrade kao npr. Kanonička kuća iz 1251. godine, Kuća dvaju svetaca iz 13. st. i tzv. Romanička kuća, također nastala u 13. st. Godine 1270. izgrađena je i podestatova palača oko koje se nalazio trg okružen zgradama javnog karaktera i to je mjesto tada predstavljalo centar javnog gradskog života.

Srednjovjekovni je razvoj narušavao sukob Genove i Venecije zbog kojeg su bile česte pljačke i razaranja Đenovežana. Dodatni problemi nastaju u 13. st., kada dolazi do epidemije kuge koja se zadržava do sredine 17. st. U intervalima između epidemija nastavljalo se s gradnjom pa grad ima i reprezentativnih gotičkih palača iz 15. st. Najljepši su primjeri palača Zucatto, palača Manzin i Fontik.

Rani novi vijek razdoblje je koje donosi brojne krize i bolesti koje uništavaju gotovo sve ono što je grad izgradio kroz protekla stoljeća. Krajem 15. st. grad je brojao oko 3000 stanovnika, 1580. godine nešto manje od 700, dok ih je 1601. ostalo samo 300. Smatra se da je brojka još drastičnije pala samo 20 godina kasnije - na 30 stanovnika. Biskup Giacomo Fillippo Tommasini opisuje grad kao groblje „koje zastrašuje svakoga tko u njega uđe“. Venecija sredinom 15. st. počinje provoditi kolonizaciju Istre, kako bi pomogla ekonomski, gospodarski i demografski. Počinje naseljavanje južnih Slavena koji su dobivali povlastice.

Prvi znaci opravka vidljivi su u razdoblju od 1645. do 1675. godine i to zahvaljujući dolasku novog stanovništva. Krajem 17. st. počinju se obnavljati napuštene zgrade, a bolje organizirani komunalni život pridonosi poboljšanju životnih uvjeta u gradu.

Razdoblje 18. st. možemo nazvati stoljećem obnove. Dolazi do razvoja trgovine, pomorstva, raznih zanata, ribarstva, poljoprivredne proizvodnje i dr. Međutim, najznačajniji je razvoj pomorstva jer ono postaje osnova porečkog gospodarstva. Broj stanovnika tada iznosi od 1500 do 2000. Centar gradskog života seli se na jug budući da zidine, kao fortifikacijski sustav, postaju nepotrebne i počinju se polako uklanjati.

Nakon pada Mletačke Republike grad Poreč dolazi pod austrijsku vlast, ali već 1806. godine i pod kratkotrajnu vlast cara Napoleona, koji se na ovim prostorima zadržava do 1813. godine. Nakon njega dolazi do drugog doba austrijske uprave koja traje do kraja Prvoga svjetskog rata, 1918. godine. Tijekom 19. st. grad nema veću važnost, kao i većina malih istarskih gradova nekadašnje mletačke Istre. U 19. st. grad ima oko 2000 stanovnika, a taj broj ostaje relativno isti i nakon što je grad proglašen središtem Istarske markgrofovije (1861.godine). Iste godine utemeljen je pokrajinski Sabor sa sjedištem u gradu. Poreč na ovaj način postaje glavno središte političkog života u Istri.

U razdoblju austrijske vlasti dolazi do unaprjeđenja gradskog života, razvija se i unaprjeđuje promet i trgovina, osnivaju se i djeluju mnogobrojna društva, grade se kazališta, škole, starački domovi, sportska dvorana, poboljšava se gradska infrastruktura i komunalni sustav (kanalizacija, javna rasvjeta, telekomunikacija, energetska mreža itd.). Turizam postaje glavna gospodarska grana i počinje se intenzivno razvijati sredinom 19. st. Osniva se prvi muzej u Istri, Pokrajinski poljoprivredni institut, prva poljoprivredna škola u Istri i Agrarna banka. Godine 1902. gradi se uskotračna željeznička pruga koja povezuje Poreč s Trstom. Krajem 19. i početkom 20. st. srednjovjekovni se izgled grada počinje mijenjati i modernizirati. Na južnoj strani poluotoka izgrađuju se nasipi, uklanjaju se ostaci zidina i počinju se graditi ceste. Nasipava se i obala na jugozapadnoj strani poluotoka gdje se 1910. godine podiže prvi porečki hotel – hotel Riviera. Grad se sve više počinje širiti na istočnu stranu izvan zidina.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata život u gradu postaje težak. Svakodnevno vlada glad, nestašica, pobune, uhićenja, siromaštvo, nepovjerenje, strah. Godine 1915. zračni i pomorski napadi postaju svakodnevnica za stanovnike grada.

Pred kraj Prvog svjetskog rata na temelju tajnog ugovora između sila Antante i Italije, talijanski vojnici ulaze u Poreč i preuzimaju vlast. Takva je situacija potvrđena Rapalskim sporazumom iz 1920.godine i trajat će do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1941. osnovan je Narodnooslobodilački pokret (NOP) čiji je cilj bio obustava fašizma i ujedinjenje u novu južnoslavensku zajednicu, stvaraju se partizanske čete, brigade i bataljuni. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, Poreč je bombardiran te je oštećena jedna četvrtina grada.

Krajem 1945. godine jugoslavenska vojska s istarskim bataljunima počinje postupno oslobađati Istru. Nijemci koji su okupirali Poreč bili su razoružani i primorani napustiti grad. Poreč tako postaje prvi grad u Istri koji je oslobođen od njemačke opsade. Razdoblje talijanske vlasti završava ratnim razdobljem i egzodusom.

Nakon završetka rata u gradu dolazi do naglog iseljavanja stanovništva i građani imaju poteškoće s obnovom života. Taj proces olakšava ulazak u novonastalu državu - Jugoslaviju. Pedesetih i šezdesetih godina dolazi do naglog razvoja turizma koji omogućava razvoj novog tržišta tradicionalnih istarskih proizvoda, ali ponajviše omogućava razvoj gospodarstva. Počinju se graditi turistička naselja, hotelski kompleksi, kampovi i ostali turistički objekti.

Nakon raspada Jugoslavije i osnutka Republike Hrvatske Poreč postaje jedan od najpoznatijih turističkih gradova.